Sustavi kontrole i muški svjetovi

U pomalo nefokusiranoj ponudi sedamnaestoga Festivala plesa i neverbalnoga kazališta pozornost ponajviše zaokupljaju dvije predstave slične po donekle aktivističkom izboru društveno važne problematike, na koje građom upozoravaju, ali nas kao pojedince koji svojim promišljanjem i djelovanjem određujemo vrijednosti zajednice i sukreiramo stvarnost i pozivaju na odgovornost. To su The WOMANhouse Andreasa Constantinoua i Staying Alive Jasne Layes Vinovrški, obje su se našle u selekciji plesnoga festivala u Svetvinčentu zahvaljujući njegovu prezentacijskom partnerstvu s europskom plesnom mrežom Aerowaves, koja svake godine izabire i promiče radove dvadeset koreografa u usponu.

Koliko je doista riječ o autorima u usponu ako su dvadeset godina izvođački i koreografski aktivni u izvedbenim umjetnostima, kao što je Jasna Layes Vinovrški na njemačkoj izvedbenoj sceni, predstavljajući radove u raznim festivalskim formatima u nekoj mjeri i na hrvatskoj, a koliko je to stvar lobiranja, usmjeravanja i politike mreže, drugo je pitanje, no istina je da smo dosad putem Aerowavesa u različitim predstavljačkim kontekstima vidjeli i nekolicinu doista poticajnih predstava. I The WOMANhouse i Staying Alive razvijani su u okviru višegodišnjih projekata, The WOMANhouse unutar šestogodišnjeg projekta The GENDERhouse (2013–2018) posvećena propitivanju roda i značenja rodnih određenja u današnjem društvu, koji producira danski Himherandit, a Staying Alive unutar europskoga projekta Migrant Bodies (2007–2013) kojem su u središtu migracijski procesi i njihove posljedice. U Migracijskim tijelima sudjelovao je i Hrvatski institut za pokret i ples te je stoga i cijeli projekt predstavljen na prošlogodišnjem Tjednu suvremenoga plesa. Na te dvije predstave neizravno se problematikom nadovezuje, a kompleksnošću izvođenja čak ih i nadrasta, Kuća u Aziji skupine Señor Serrano. Iako ni ona društvenom relevantnošću ne zaostaje, zbog ustrajavanja na tehničkoj (tehnološkoj) dimenziji usložnjavanja scenskog aparata više se iscrpljuje u spektakularnosti izvedbe nego što zapravo dopire do gledatelja.

Ograničeno kretanje

Premda je projekt Migracijska tijela dovršen prije europske migracijske krize 2015. i njome se uostalom ne bavi, u pojedinim radovima naslućuju se mogući razmjeri prisilnih migracija, ali se primarno razmatraju drugi procesi i posljedice premještanja u prostoru, od iseljavanja u potrazi za bilo kakvim poslom do umjetničkoga ostvarivanja u nizu rezidencijalnih programa čiju učestalost i učestalost premještanja umjetnika određuju ulančavanje umjetnosti u kapitalističku ekonomiju i prekarnost umjetničkoga rada. Jasna Layes Vinovrški u solu Preživjeti okupira se sustavima kontrole i birokratskim zaprekama koji na kraju uvjetuju ili ograničavaju slobodu kretanja. Kao plesna umjetnica godinama djelujući izvan matične države i sama se suočavajući s birokratskom zagušenošću, već je 2005. u radu Which Club? govorila o diskriminaciji, često i apsurdnosti birokracijskih postupaka. I tada su joj, kao i sada, na meti bili krutost pravila i zakona, ali i njihovo naličje, podložnost pravnih sustava manipulaciji, a i korupciji.

Utegnuta u strogi kostim kakve odvjetnice, čvrsto stežući u ruci tablet, autorica i izvođačica ponavljajući jednostavnu sekvenciju koraka u sve bržem tempu grabi izvedbenim prostorom, prevaljujući sve veće udaljenosti. Tim užurbanim prelijetanjem prostora, uz učestalo zagledavanje u tablet kao jedinoga pouzdanoga sugovornika, naglašava se nezainteresiranost sustava za stvarne ljude i stvarne probleme, ljudi postaju predmetom koji treba pretresti, riješiti, označiti. Istodobno, kad se iz spisa treba premetnuti u stvarnu situaciju, sustav koji ima sve pod kontrolom raspada se, baš kao i službenica koja više ne uspijeva koordinirati kretnje. Tomu je suprotstavljena duga scena izvođačičina balansiranja na hrpi knjiga, dok na raznim jezicima izgovara riječi kao što su asimilacija, integracija, separacija, getoizacija, marginalizacija, endžioizacija, neokolonijalizacija, dehumanizacija i slično, s konačnim ispadanjem iz ravnoteže i titranjem tableta u mraku. Jezik se, naravno, pokazuje ključnim elementom razumijevanja i prihvaćanja druge kulture. Uska suknja sve vrijeme izvođenja otežava joj kretanje, čime se u vezu dovodi kontrolirani pokret tijela i ograničeno kretanje unutar države ili među državama, nadzirano i regulirano sustavom. Čitano nakon izbijanja europske migracijske krize polaganje prava države na tijelo pojedinca načinje novi značenjski sloj rada.

U predstavi The WOMANhouse Andreasa Constantinoua upravo operiramo s različitim razinama kontroliranja tijela, a tijela koja izmiču društvenoj kontroli nadasve udaraju u birokratske zidove.

Iako i u širokoj populaciji sve više jača svijest o nužnom uvažavanju i prihvaćanju različitosti, i dalje imamo potrebu selektirati i svrstavati tijela, odnosno osobe na mršave ili debele, niske ili visoke, muškarce ili žene, heteroseksualne ili homoseksualne i tako redom, jer nam to daje privid kontrole. Sve što se ne može prepoznati kao uobičajeno, sve što se događa između binarnih pozicija izaziva nelagodu i zazor. Tako se i s četirima atletskim izvođačicama – Dani Mariblanca, Sarom Armstrong, Alinom Sánchéz i Helenom Wilhelmsson – odjevenima u mušku odjeću, što je pojačano i bradama i brkovima, otpočetka kolebamo u pogledu njihova roda – jesu li sve žene ili je među njima ipak i izvođač?

Provokativna i pronicava predstava propituje konstruiranje roda, time i identiteta, uvažavajući činjenicu da se identitet izgrađuje i u zrcalnom odnosu, kroz pogled drugoga, u načinima na koji nas drugi percipiraju i interpretiraju.

The WOMANhouse polazi od pitanja što je maskulinost, sučeljavajući gledatelja s društvenim, kulturnim i biološkim određenjima roda. Pritom nije posrijedi maskulinost koja je heteronormativna, rod je konstruktivan (kao uostalom i spol, kako obrazlaže Judith Butler na primjeru ambivalentnosti Herculine/a Barbin/a), a Constantinoua zanima kako maskulinost doživljavaju izvođačice same, kako je vide u drugima, što su od toga obrasci ponašanja, kako performativnost tijela, roda i ponašanja izraziti u kodu scenske izvedbe.

U prvome dijelu predstave izvođačice kreću iz stereotipnih situacija, naguravajući se i nadmećući, galameći, katkad s eksplozivnim ispadima, uz distorzirane zvuke Nirvane, beatboxinga, prepoznatljiva odmjeravanja iz akcijskih filmova. Odmjerenih su i energičnih kretnji, jasno usmjerene u prostoru, polažu na energičnost, snagu, tjelesnost. U drugome dijelu predstave ljušteći obrazinu, obnažujući torza, a još onako bradate zadržavajući kretnje muškarca i postupno se otvarajući finim, sitnim, ženskim gestama, izvođačice postižu začudnu poetičnost, nimalo zazornu, ne bježeći od organskoga, ali ne vezujući se čvrsto ni uz jedan spol, ili se pak definirajući kao jedan i drugi istodobno.

Varijante američkog mita

Dok The WOMANhouse tipizirano ponašanje potkopava, Kuća u Aziji autora Àlexa Serrana, Paua Palaciosa i Ferrana Dordala u izvođenju Àlexa Serrana, Paua Palaciosa i Alberta Barbere unutarnji svijet gradi na muškome principu lova i osvajanja, povezujući operaciju Neptunovo koplje i potjeru za Osamom bin Ladenom, lov na Moby Dicka i osvajanje Divljeg zapada u novi simulakrum. Predstava se realizira pomoću maketa, videoprojekcija, snimkama montiranim u stvarnom vremenu, videoigrama i izvedbom. Izvođači na sceni barataju maketom kuće koja predstavlja kuću u Abbottabadu u Pakistanu, a istodobno simbolizira i kuću u Harvey Pointu u sjevernoj Karolini, koja je služila za trening marinaca obučavanih za Neptunovo koplje te kuću izgrađenu u Jordanu za potrebe filma Zero Dark Thirty Kathryn Bigelow, za „priču o najvećoj ljudskoj potrazi za najopasnijim čovjekom u povijesti čovječanstva“.

Izvođači barataju maketom kuće i plastičnim figuricama, ta se radnja snima, montira i projicira na veliki ekran. Uz snimku uživo manipulira se i filmskim fragmentima i drugom snimljenom građom. Osama bin Laden, vestern i Moby Dick na prvi pogled nemaju ništa zajedničko, no uzme li se u obzir da Amerika počiva na pokoravanju Divljeg zapada i da se kroz američku povijest sve do današnjih dana na razne načine prenosi dinamika kauboja i Indijanaca (uz to što je OBN u Neptunovu koplju nazvan Geronimom po poznatom vođi Apaša) te da opsesija Melvilleova kapetana Ahaba i fatalni završetak lova poremete uvriježene pojmove dobra i zla, svi dijelovi slagalice polako dolaze na svoje mjesto. Kapetanu Ahabu pripisuje se mesijanska uloga izbavitelja čovječanstva, a na kraju lov na Moby Dicka fatalan je za sve osim za pripovjedača, mornara Ishmaela. Od velikih misija ostaje samo priča. Potjera za Osamom bin Ladenom ostaje samo fama. Sve tri kuće uništene su, tragova nema, ostaju samo virtualne slike. Danas se jedva tko i sjeća početka borbe protiv terorizma, a sukobi traju i dalje, traga se za uvijek novim Geronimom, ratni se teritorij premješta, posljedice su sve razornije, neželjene migracije izvjesnije. Rat u ime istrebljenja terorizma događa se negdje daleko od očiju, kao da je svejedno jesu li tijela stvarna ili izmišljena, digitalno vođenim letjelicama i projektilima, posredovan medijem, slikom, kao da je doista riječ samo o pritisku gumba videoigrice, a tijela raspršena u milijun komadića samo negativni likovi na ekranu čijim se poništenjem skupljaju poeni u usponu na sljedeću razinu. Kao što Melville prepleće pripovjedačke postupke i razine čitanja, i autori Kuće u Aziji prepleću narativne, izvedbene i interpretativne perspektive.

U ostalome programu izvedene su Point of You Anne Réti i Ricarda Machada, Nike Dude Paive, Kokoro Lali Ayguade, Spone Roberta Olivana u izvedbi Zagrebačkoga plesnog ansambla, Anatomija mačke Petre Hrašćanec i Ksenije Zec, Sale Ksenije Zec u izvedbi studenata plesnog odsjeka Akademije dramske umjetnosti i Gala Edvina Liverića te je prikazan plesni film Trip Ive Korenčić Čabo i Andreje Široki.